Prestala sam raditi SPNFT u komadu. I sve je sjelo na mjesto.

Postojao je jedan dan u mjesecu. Ili u godini. Ili “kad uhvatim vremena”.

Dan kad se radi SPNFT.

Znate taj dan? Otvaraš sve odjednom. Papire. Dokumente. Evidencije. Imaš osjećaj da moraš sve riješiti jer – tko zna kad ćeš opet imati mira.

I svaki put isto: dan završi, glava puna, energija na nuli, a ipak nije sve gotovo.

U jednom trenutku sam shvatila nešto neugodno jednostavno: problem nije u SPNFT-u. Problem je u tome kako ga radim.

Radila sam ga u komadu. Kao projekt. Kao nešto što traži poseban fokus, poseban dan i posebnu energiju.

A SPNFT to nije.

SPNFT se ne pojavljuje “kad nama paše”. Pojavi se kad klijent pošalje dokument. Kad istekne osobna. Kad treba ažurirati procjenu. Kad se nešto promijeni – sitno, ali važno.

I svaki put kad sam to ignorirala jer “sad nije vrijeme”, stvar se selila u glavu.

Tamo čekala, trošila energiju. Stvarala onaj tihi osjećaj da nešto visi.

Preokret je bio banalno mali.

Prestala sam čekati dan kad ću imati više vremena. Prestala sam skupljati stvari “za kasnije”. Prestala sam razmišljati u blokovima.

Umjesto toga:

• uzela dokument → zabilježila ga odmah

• istekla osobna → evidentiram to isti dan

• treba nova procjena rizika → napravim jednu, ne 10

  
  

Bez velikih planova. Redovito. Bez “sad ću se posvetiti samo SPNFT-u”.

I što je najčudnije, iako ga radim češće, SPNFT mi je počeo uzimati manje vremena.

Najveća promjena nije bila u poslu. Bila je u glavi.

Kad više ne čekaš “jedan dan” stvari se zatvaraju dok su male. I ne rastu u čudovišta.

SPNFT koji se radi malo, često i na vrijeme ne traži heroje, ni savršene uvjete.

Traži samo da ga prestaneš rješavati u komadu.

Jer posao koji se rješava u hodu uvijek je lakši od onog koji čeka “pravi trenutak”.

Koji rijetko kad dođe. D.D.